субота, 19. јул 2014.

Snaga nemoći

Mnogi dobronamerni (i ne tako dobronamerni) zahtevaju da se književnost zauzme za ispravnu stvar, već kako tu ispravnost ko vidi.
U ovom zahtevu se stiču jedna nedovoljnost i jedna nevolja.
Nevolja: dobra namera i dobra književnost ne idu ruku pod ruku. Dobija se proizvod beznačajan, bledunjav. Ili galamdžijski glupav.

Nedovoljnost: ima daleko delotvornijih načina od književnog da se poradi na popravljanju ovog sveta ne bi li se doveo u koliko-toliko podnošljivo stanje. Ko ima snage, umeća i volje, široko mu polje. Neka se samo upusti. Posla ima više nego dovoljno. Književnost je tu od slabe pomoći. Nepodesna je to alatka za popravku društvenih kvarova.
Književni angažman se završava rđavo. Promašenim angažmanom i šlampavom književnošću.
Pisac je mastor druge fele, za druge poslove. Ako je majstor. Ne, recimo, društveni, javni ili stranački radnik zalutao u književnost. Kakvog god usmerenja bio.
„Dugo sam svoje pero smatrao mačem, sada znam našu nemoć“, priznaće Sartr u „Rečima“.
Nema tu razloga za potištenost. Ponajmanje za očajanje.
Naprotiv, snaga književnosti je u njenoj nemoći.

Dejan Simonović